Traktori predstavljaju osnovne energetske jedinice namijenjene
pogonu priključnih oruđa u izvođenju niza agrotehničkih operacija
u poljoprivrednoj proizvodnji. Za razliku od motornih vozila
u cestovnom prometu, poljoprivredni traktori i drugi samohodni
strojevi uglavnom se koriste po zemljanim površinama
(oranice, livade, poljski i šumski putovi), a manjim
djelom po tvrdim - makadamskim i asfaltnim putovima.
Otuda je zakonitost kretanja traktora po navedenim
zemljanim površinama znatno složenija nego na putovima
sa tvrdim podlogama. Naime, evidentna mala čvrstoća površinskog
sloja oraničnog zemljišta sa različitim stupnjem vlažnosti
i konfiguracijom terena, permanentno su kroz desetljeća nametala
tehnička usavršavanja traktora, kako na planu njihove univerzalne
primjene, tako i na planu specijalnih konstrukcija traktora određene
namjene, a sve u cilju njihove racionalne eksploatacije. Dostignuta
tehnička rješenja suvremenih traktora, od najlakših do super teških,
omogućavaju da se oni grupiraju prema više parametara i to:prema snazi motora,prema nominalnoj vučnoj sili,prema uređaju za kretanje i prema namjeni.

Izvor ;
Mehanizacija u poljoprivrednoj proizvodnji